-
Solo exhibition Colors of Asia (Dec 2024)
17th of Dec 2024 in Museum of Herzegovina, Trebinje
Istočno od kraja
Kada se pred mojim očima našao azijski foto-ciklus Pavla Kovača, osjetio sam duboku uznemirenost. Fotografije pred sobom nisam posmatrao, već sam u njih - zurio, potpuno opčinjen. Kao čovjek čije se oko davno naviklo na dramatične i upečatljive vizuelne senzacije, znao sam da tu opčinjenost nije potakla Kovačeva virtuozna tehne, da ona izvire odnekud iz dubine mog bića. A onda sam se sjetio davno pročitane kosmogonijske poeme Panute Bantanga i njenih stihova
samo su boje i snovi
raspodijeljeni pravično
i nezasluženo.To je prisjećanje rastumačilo moju uznemirenost. Nudeći mom oku čudesnost boja, koje pri svakom narednom pogledu na drugačiji način oživljavaju bića i prostore na fotografijama, Kovač me je perfidno i podmuklo uveo u carstvo snova, na čemu sam mu beskrajno zahvalan.
Neko brzoplet će ustvrditi da u ovim fotografijama ima malo ili čak nimalo snovitog, jer Kovačev objektiv svaki put nemilosrdno ščepa stvarnost, ne dopuštajući joj da se skriva iza maglovitosti i optičkih distorzija. Taj je njegov realizam, međutim, samo privid i površinska atribucija. Snovitost ovog ciklusa čedo je uglova i odnosa među njima - ugla iz kog umjetnik posmatra svijet i njegova bića, ugla kojim se bića postavljaju u odnosu na svijet i ugla iz kog pristupa posmatrač.
Lavirint što ga grade ti uglovi nastanjuju intuicije i slutnje, njegovim hodnicima promiču snoviđenja koja će posmatraču biti zbunjujuće bliska i poznata i koja će ga izazivački poticati na zapitanost. Premda nikad nisam pohodio Aziju, pogotovo ne onu daleku, ove su fotografije u meni budile nekakav déjà vu, u početku uznemiravajući a kasnije sve ugodniji. A onda mi je sinulo - ta čovječanstvu su intuicije zajedničke ili su barem povezane zajedničkim izvorištem. I upravo stoga što su mu intuicije zajedničke, i iskustva su mu slična i međusobno se razumijevaju i dopunjavaju.
A pitanje iskustva ključ je za razumijevanje ovog Kovačevog ciklusa u kom umjetnik, ispod već spomenute virtuoznosti, otvara, više u prostoru intuicije nego filozofskog promišljanja, pitanje odnosa između iskustva umjetnika, iskustva bića koje nije samo objekat umjetničkog stvaranja već je i saučesnik u tom procesu i iskustva posmatrača koje, premda dolazi naknadno, takođe saučestvuje u stvaralačkom činu. Sraz ta tri iskustva osvjetljava staze kojima valja ići ka razumijevanju ontologije svijeta i načina na koji iskustvo svijeta učestvuje u zrenju njegove ontologije.
Za razliku od Okcidenta, na kom život postaje gradski, pa samim tim i državni fenomen, čak i kad je ruralan, i na kom život uzmiče pred mišljenjem, i to ne onim u kom treperi žiška iskonske filozofske začuđenosti, već onim utilitarnim, dakle hijerarhijskim, pa samim tim i dehumanizovanim, na Orijentu život još uvijek zna da, prije svega, mora biti življen. A da bi bio življen, potrebni su mu i snaga i blagost, i misao i san. Naravno, i boje, jer bez boja svijeta ni života u njemu - nema.
Kovač očito razumijeva daleki Orijent, a dokaz tog razumijevanja njegov je pristup Orijentu, lišen svake egzotizacije i apriorno zadate estetizacije kao ideološkog postupka. Umjesto toga, on mu pristupa onako kako bismo morali pristupati i samima sebi - kao činjenici, ali i kao slutnji. Pristupa mu kao ravnome sebi, jer zna da bi svaki drugi pristup bio pogrešan i vodio bi u zastranjenje. Zato Kovač stvara ne samo dragocjen i raskošan vizuelni dokument i čudesan putopis, već i istinsko umjetničko djelo iz kog gledaoca, poput tigra u džungli, neprekidno zaskaču nova, dramatična i bitna filozofska i poetička pitanja, skupa s onim davno postavljenim pitanjima, poput Gogenovog D'où venons-nous? Qui sommes-nous? Où allons-nous?
Nadasve pošten i reciprocitetan odnos što ga Kovač kroz svoj objektiv gradi sa Orijentom blagorodno je nagrađen djelom koje pred posmatrača ne postavlja obavezu tumačenja unutar unaprijed zadatog očekivanja. Evropski posmatrač pred fotografijom će evropskog ribara skoro nužno zalutati u egzistencijalistička ili čak vulgarna politička promišljanja, vjerujući da tako ispunjava obavezu intelektualnog angažmana.
Kovačeva fotografija azijskog ribara posmatraču kroz zanatsku vrsnost i kroz poetičko kadriranje nudi boje iz kojih dopire i miris ulovljene ribe, zibanje čamca na vodi, čak i dah ribara. Taj dah nema snagu da ponudi odgovore o ribarovom životu, ali je itekako moćan da podsjeti kako tamo gdje ima daha uvijek mora biti i sna. Shvatimo li da bi taj san mogao biti i naš, podsjete li nas dah i pogled azijskog ribara ili djeteta na činjenicu da postoje i naš dah i naš pogled, kao jedini autentični dokazi našeg življenja, znaćemo zašto je vrijedilo krenuti sa Kovačem u njegovu azijsku avanturu.
Završavam ovaj tekst priznanjem da sam još uvijek zatečen i zbunjen silinom senzacija i bezbrojnošću asocijacija što ih je ovaj ciklus fotografija u meni potaknuo. To je priznanje nužno kako bih nakon njega mogao priznati i to da nisam siguran da li sam zaista čitao na početku spomenutu poemu Panute Bantanga ili je i ona samo jedno od snoviđenja koja su mi se ukazala u čudesnom azijskom lavirintu Pavla Kovača.
Elis Bektaš
-
RETROSPECTIVE 70, ULUPUBIH (Dec 2024)
Tea picker photograph in collective exposition Retrospective, 70th anniversary of ULUPUBIH.
"Poštovani članovi i prijatelji ULUPUBIH-a,
Jučer smo proslavili veliki jubilej, sedamdeset godina postojanja i djelovanja našeg udruženja. Najznačajnija ovogodišnja izložba RETROPERSPECTIVE 70. jučer je svečano otvorena u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Na našu veliku radost izložba je bila izvanredno posjećena.
Oduševljeni posjetitelji izložbe imali su priliku pogledati razvoj ULUPUBiH udruženja, od njegovih najranijih početaka do danas. Od prve osnivačke skupštine, razvoja samog udruženja, uticaja na razvoj i osnivanje važnih kulturnih i obrazovnih institucija, kao što su; Galerija Collegium Artisticum, Akademija likovnih umjetnosti u Sarajevu, te aktivnog učešća u organizaciji Olimpijade ZOI 84. Izložba je podijeljena po dekadama, a svaka dekada nudi bogat uvid u historijski sadržaj. U pripremi postavke je korištena građa djelomično sačuvanog arhiva ULUPUBIH-a, koja je početkom 2024. godine prošla kroz proces obrade i digitalizacije.
Na svečanoj ceremoniji otvaranja, o značaju ove historijski važne izložbe govorili su direktorica Historijskog muzeja Elma Hašimbegović, predsjednica ULUPUBIH-a Samina Tanović, kustos izložbe Elma Hodžić i uvaženi prof.dr. Fehim Hadžimuhamedović.
Izožbu je zvanično otvorila predsjednica ULUPUBIH-a Samina Tanović, uz kratak govor,kroz koji se zahvalila svim kolegama, članovima udruženja i saradnicima koji su dali svoj doprinos kako bi ova izložba bila realizovana. Posebno je izdvojila i zahvalila se na predanosti i stručnosti prvim saradnicima, kustosici Historijskog muzeja Elmi Hodžić, kao i grafičkom dizajneru Tariku Hodžiću koji je autor kompletnog vizualnog grafičkog rješenja izložbe.
Pored bogate historije našeg udruženja na izložbi smo imali priliku simbolično izložiti i radove sedamdeset članova ULUPUBIH-a. U jednom novom i zanimljivom konceptu koji nam vizualno kroz fotografije i grafički prikazuje naše sadašnje lice.
Izložba će biti otvorena za posjetitelje duži vremenski period, u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine. Obavezno je posjetite!
Izlozba je realizovana u saradnji sa Historijski muzej Bosne i Hercegovine uz podršku Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo i Grad Sarajevo - City Of Sarajevo
Zahvaljujemo se svim sponzorima i partnerima ovog značajnog projekta: Intea BH
AMSAL R&S Sarajevo Biblioteka Sarajeva, Kabas, Infobiro-Mediacentar Sarajevo, Collegium Artisticum i Hotel Hills Sarajevo
Fotografije: Velija Hasanbegović"Tekst integralno prenesen sa Facebook-a
-
Award (Avr / May 2024)
Rush hour
The best street life photo at 7th International Digital Exhibition Vision 2024 in Finland -
Award (Dec 2023)
Best photo on FotoBiH exhibitions in 2023 announced during 56th Days of BiH photography in Banja Luka.
-
Solo exhibition Short stories from Indonesia (Dec 2023)
15th of Dec 2023 in Cultural Center, Trebinje
FOTOGRAFIJA KAO EGZOTIČNI PUTOPIS
Da je Pavle Kovač živio u vrijeme Evlije Čelebije, kada foto aparat još nije bio ni u povoju, sigurno bi bio putopisac i svoje impresije sa dalekih putovanja, kao i on, zapisivao na hartiju. S obzirom da nije tako, autor izložbe nam svoje utiske sa egzotičnog istoka, gdje se našao kao mašinski inženjer, iznosi kroz fotografije rađene u njemu omiljenoj crno-bijeloj tehnici.
Posmatranje samo jedne od njih predstavlja svojevrstan kratak izlet, a razgledanje čitave izložbe graniči sa uzbudljivim putovanjem kroz daleke i za nas bajkovite istočnjačke predjele, uz suočavanje sa ljudima drugačijih životnih navika, delanja, kulture i religije. Na ovakvo putovanje bi se isplatilo poći i sa nekim fotografskim amaterom, ali ono što nam nudi Pavlov foto-objektiv predstavlja mnogo više i od profesionalne fotografske ponude. Radi se o sposobnosti ovjekovječenja onih najesencijalnijih momenata koji daju pečat prostoru i vremenu, približavajući tako ambijentalnu specifičnost do skoro stvarnog doživljaja. A tako nešto mogu nam priuštiti samo ljudi sa urođenim instinktom i umjetničkim pogledom na fotografiju i njen nastanak.
Kakva je, na primjer, koincidencija bila potrebna, da se fotograf nađe u islamskom vjerskom objektu, među više stotina identično odjevenih vjernica, zatečenih u istoj molitvenoj pozi pa da se samo za treptaj oka jedna od njih okrene i omogući jedinstvenu fotografiju u kojoj možemo beskrajno dugo da uživamo. Koincidencija više fizičkih i tehničkih faktora –neizbježno, ali instinkta i magije autora – svakako.
Pavlove „slike“ imaju neku magnetsku privlačnost, ne dozvoljavaju da se napuste i traže ponovno vraćanje k njima i gledanje, kao što nas predjeli sa nekog stvarnog putovanja ponovo vuku prema sebi. Te fotografije, poslije primarne spoznaje osnovnog objekta, neumitno produbljuju naše interesovanje prema širem kontekstu, tako da ćemo sigurno ubrzo poželjeti da pored sebe imamo i geografski atlas, knjigu iz istorije, ili biologije.
Kada napustimo izložbu, što bi predstavljalo i vraćanje sa putovanja kući, ostajemo ganuti, u nekom drugom svijetu, sa osjećajem sličnim onom koji nas obuzme poslije dobre pozorišne predstave.Dr sc. med. Dragan Kovač
-
Award (2022)
French PHOTO magazine #554, laureate for urban landscape
-
Sales exhibition (Oct 2016)
27th Oct to 1st Nov 2016, Paris
-
Sales exhibition (May 2016)
30th to 31st May 2016, Paris
-
Award (2014)
French PHOTO magazine and association Enfants du Mékong, "Enfance et Joie", 2nd place awarded by Sabine Weiss
-
Award (Dec 2007 / Jan 2008)
French PHOTO magazine #446, 1st price in category " Le Voyage", selection by Olympus France for travel photography
-
Award (Dec 2007)
GOLD AWARD DIGITAL PRINTING ELECTROGRAPHIC/ LASER, 5TH ASIAN PRINT AWARDS 2007
BEST USE OF THE DIGITAL PRINTING PROCESS FUJI XEROX PLATINUM SPONSOR AWARD, 5TH ASIAN PRINT AWARDS 2007
-
Book publication (June 2007)
Colors of Asia book was published by HEXART in Jakarta.
La collection de photographies sous le nom Couleurs d'Asie essaie de transmettre l'atmosphère et la lumière du Sud-Est asiatique à travers quelques sujets très caractéristiques de cette région. Entre les paysages et les scènes de la vie quotidienne, en passant par des détails typiques et des portraits des gens ordinaires, le seul dénominateur commun à toutes ces photographies reste la couleur - saturée et explosive, vive et étrange, souvent à la limite du kitsch asiatique.
Ce livre, résultat de différents voyages en Indonésie, Vietnam, Cambodge et Myanmar entre 2002 et 2006, est une sélection d’une centaine de photographies, dont une cinquantaine qui ont été exposées à Sarajevo en novembre 2006. Pour mieux présenter les similitudes de ces pays asiatiques, les photographies sont juxtaposées par le sujet, la couleur, la composition ou, simplement, par l'ambiance. Les photographies en double page assurent une transition entre différents sujets et sont, parfois, elles-mêmes, présentées en pair avec la double page suivante. En feuilletant ce livre, vous êtes invités à trouver ces liaisons et à connecter les thèmes par vos propres interprétations.
J’espère que les différents chapitres de ce livre seront pour vous un billet de voyage imaginaire et une invitation à la découverte de la magie du Sud-Est asiatique.
Bon voyage...
Pavle Kovac
Jakarta, 2007. -
Solo exhibition Colors of Asia (May 2007)
21st of May, Duta Fine Arts Foundation, Jakarta
COULEURS D’ASIE
L’oeil du photographe est avant tout un regard qui transperce la lumière, pour la laisser vibrante dans cette folle lutte contre l’évanescence. Les couleurs doivent sortir du cadre pour miroiter encore quand nous fermons les yeux.
La lumière ainsi ne s’éteint pas, elle reste vivante dans cette offrande à la vie, plus puissante qu’un simple souvenir attendri d’un voyage où l’on oublie parfois de s’attarder en voulant trop tout voir, trop vite.
Des quatre pays qu’il nous est donné de découvrir dans ces images ce sont moins les différences que les similitudes qui affleurent, couleurs du sud-est asiatique sombres ou chatoyantes. Les mêmes yeux brillants des enfants, mêmes mains usées par le travail du repiquage du riz, les différences nous donnent à voir autant que les ressemblances.
S’il nous fallait un fil rouge ce serait celui du bonheur, bonheur malgré les peurs, la souffrance, la misère d’hier ou d’aujourd’hui, bonheur des enfants devant une bulle de savon, bonheur des femmes dont on devine le babillage même si les épaules sont trop lourdes de paniers qui laissent les dos tremblants. Bonheur de voir le soleil se lever et s’éteindre dans la course du temps, nous offrant des aubes et des crépuscules comme des offrandes.
Le travail de Pavle Kovac nous invite au voyage mais plus encore à l’initiation.
C’est à l’oeil d’apprendre, par ce jeu des couleurs, que d’Indonésie, du Cambodge, du Myanmar ou du Viêt-Nam l’homme est partout le même; même si les couleurs le transforment et le changent c’est un seul même livre qui est à jamais ouvert devant nous.Des maisons écrasées par la lèpre humide de ses saisons sans fin, qui laissent aux graines le temps de lézarder un peu plus ces façades, aux yeux des morts des falaises du pays Toraja qui, gardiens des lignées, nous laisse comme un regret de ce qu’il y a derrière. Pierres et murs sont habités, d’esprits rieurs ou malfaisants, lavées par les larmes et les vents, les seuils des portes sont ouverts pour que l’enfant qui joue, l’oiseau qui siffle y trouve le refuge de sa fatigue.
Eau trouble ou scintillante en écume des vagues, claquant dans les filets ou sur les coques de ces embarcations Lourdes ou fragiles, l’homme partout se bat pour ramener sa pêche. Plages de paradis mais typhons mugissants la nature comme un écrin travaillé par les pieds et les mains, voilà aussi l’Asie créatrice de paysages, vallée de théiers et cascades mugissantes des rizières de Bali à l’Annam, le vert éclaire ces pays autant qu’il les nourrit.
C’est le bruit de l’eau qu’on devine, à la douce fraîcheur de l’aubergine tout est aussi saveurs et senteurs à deviner derrière l’ombre des étals, dans le recoin des temples, dans la poussière des façades de pierres, tête de Kala ou sourire du Bouddha le silence hurle plus fort encore dans la chaleur.
Mais laissons nous glisser, suivons les fleuves et les routes, le chien errant, l’oiseau chanteur, l’enfant malicieux pour entrer dans les pays qu’ a traversé pour nous l’objectif du photographe, Bon voyage!
Sandrine Pic
-
Solo exhibition Colors of Asia (Nov 2006)
6th to 12th Nov 2006 in Museum of Literature and Theater Arts, Sarajevo
BOJE SU U NAMA, I TAMO GDJE JE PAVLE KOVAČ
Neko vrlo važan za artikulaciju misaonih procesa i duhovnih trendova 20. stoljeća, u ovom slučaju Walter Benjamin, jednom je tačno primijetio da analfabet budućeg vremena neće biti onaj ko ne zna pismo, nego onaj ko se ne razumije u fotografiju. Potpisnik ovoga teksta se ne misli lažno predstavljati u tom smislu, ali je prirodom profesije više od pola života bio okružen nekolicinom velikih majstora fotografije, pa ga je valjda i stoga, zapala ova dužnost i čast. S druge strane, više je od pola života, s pauzama, “okružen” i vještinama i pojavom autora fotografija, tako da se sasvim prirodno nametnuo izbor lica koje ima nešto napisati o seriji, odnosno izložbi fotografija Pavla Kovača.
Ne bez straha pristupio sam ovim fotografijama koje prikazuju svijet Dalekog istoka, i ne bez veselja konstatujem da je poslijeratna bosanskohercegovačka scena – dokazano jedna od najboljih u široj regiji, a objektivno procvjetala u ratnim i godinama ranog poraća – dobila još jedno ime koje valja upamtiti. Pavle Kovač je dugo čekajući uvjete, vrijeme i mogućnost da ostvari što je zamislio, u sebi nosio jedan nesvakidašnji koncept za našu sredinu, koncept koji sam surađujući s njim, od naših fotografa osjetio, valjda, još samo kod Dejana Vekića, i prema osobnom sudu, najvećeg među velikima – Milomira Kovačevića – Strašnog.Radi se o, uvjetno rečeno, principu koji dokumentira kompozicijom, svjetlom ili bojama, koji, dakle, zadovoljava osnovne klasične kriterije ocjenjivanja fotografija, ali kao zaseban rad govori i nešto više, Prvenstveno o doživljaju autora prema onome što slika. Ono što mi se osobno čini najvažnijim u ovim fotografijama je to što one nude komparativ sa slikama koje nosite u sebi. Analogno Beuyceovom principu da je “svaki čovjek umjetnik”, u današnjem vremenu bi se mogla postaviti maksima da je “svaki čovjek fotograf.” Ta stvar je na fizičkom nivou više nego očigledna. Na raznim destinacijama od Jave do Jamajke i od Aljaske do Tokija rijeke ljudi s fotografskim aparatima pokušavaju pribilježiti trenutke vlastitih života ili kolektivne svijesti – ovisno o željama, zadacima, ambicijama i obimu onoga što okom i objektivom mogu zahvatiti - i nije ni čudo da smo u ovom trenutku kao civilizacija toliko ovisni o fotografiji. Tim više su ove fotografije vrijedne: urađene tehnikom koja sve više uzmiče one su, u neku ruku, svjedočanstvo prošloga, ali i prozor u to da je danas ipak moguće promišljati i realizirati zahtjevan koncept približavanja svijeta o kojem se kod nas zna malo ili ništa. Tako autorova inspiracija postaje i inspiracija onome ko gleda njegov rad, i u tome se ogleda ona interakcija koju tražimo kod, valjda, svakog umjetničkog djela. Apsolutni protok ideje, reklo bi se.
Bilo da prikazuje portrete azijskih žena čija lica govore o nikada dovoljno izrečenim ili ispisanim tajnama Istoka, bilo da pokazuje magično jutro nad plantažama čaja, plažu u Vijetnamu koju znamo kao ratni toponim, fascinantne šare na rukotvorinama, ili tržnicu na džunkama, slike Kambodže, lica Indonezije, Kovač to čini predanošću sakupljača koji, da opet citiramo Benjamina, “obnavlja stari svijet što je najdublja želja sakupljača kad osjeti poriv da nabavlja nove stvari.” Stoga, ne treba se truditi pa pod svaku cijenu pokušati doznati zašto je Kovač izabrao baš ove slike, i koliko su one nastajale.Nema nikakve sumnje da je misao o njima pažljivo odgajana u mračnim komorama sarajevskog foto-kluba, u Steleksu, u Parizu, na bušotinama u Indijskom oceanu, svugdje gdje je Pavla nosila njegova tako neobična, a opet tako zakonomjerna biografija kad smo u pitanju mi rođeni na kraju šezdesetim u gradu koji se zove Sarajevo i koji je za našeg “vakta” i “zemana”, promijenio dvije države i jedan rat, i osjetio svu neprirodnost pogrešnog kodiranja religijskih i kulturnih različitosti koje svi mi nosimo u sebi. Iskustvo nekog s velikim tehničkim znanjem se stopilo sa iskustvom promatrača, jer nikakva tehnika ne pomaže ako oko i prst nemaju simbiozu koja na kraju rezultira projekcijom. Drugim riječima, ako ne postoji talent.
Stoga me nimalo nije začudilo kad je Kovač izvadio svoj album, ili barem dio njega: naviknut na takva iznenađenja opet prirodom posla, a opet i u konkretnom slučaju, znao sam da on negdje tamo pored svojih projekata, nacrta električne gitare koju će, nemojte sumnjati, jednom samo donijeti i pitati vas šta mislite o njegovom novom hobiju, ili zatezanja struna na gudalu – radi još nešto. To “nešto” su ove sjajne fotografije, i nema druge nego poželjeti da nas još koji put iznenadi. Fotografijama, ili ljudski, kako samo on to zna. Svejedno, sudbina takvih ljudi koje često zovemo renesansnima zbog mnoštva talenata koje imaju, se nikada cijela, u svojoj raskoši i punini, i svemu što one sobom nose, pa i sjenkama, ne pokaže u trenutku njenog trajanja.To je nešto što predstavlja trajnu vrijednost, što će, nadam se, biti slučaj i sa ovim fotografijama. Ne vidim objektivan razlog da nas Pavle Kovač i dalje ne nastavi iznenađivati jer kao što kaže jedan hit iz naše mladosti – “Boje su u nama.” Još uvijek postoje ljudi koji ih mogu vidjeti i tako majstorski zabilježiti. Boje su, dakle, uvijek negdje tamo gdje su Pavle Kovač i njegov objektiv.Ahmed Burić
Sarajevo, 5. 10. 2006.